CVJETANA

Kišilo je u danas nad Milnom.
Nije to bila ona "slavna" kiša nad Brestom ili nad Parizom i Londonom. Bila je to naša domaća, tužna i umorna kiša koje je, nošena jugom, padala po kamenoj milnaranskoj rivi u rano subotnje poslijepodne...dok je vrhove jarbola usamljenih napuštenih jedrilica strišava bolećivi vitar koji jedva da je i dodiriva površinu mora duboke vale udno koje se, ka u gnjizdu, smistila Milna na zapadnoj obali Brača šta priko Mrduje gleda na Šoltu.
A između Splita i Supetra, između jedanaeste ure i podneva, trajekt, koji nas je nosija ka Braču, podrhtava je pod naletima juga koje se razvijalo i mišalo sa kišom. Sivilo i tutnjava brodskih motora - poluprazni brodski saloni i sudar s neumitnošću činjenice da idemo na Cvjetanin sprovod - izmišalo se s nevjericom i tugom.
Teško je prihvatit Smrt - posebno onda kada nam odnosi drage ljude. Onog neumoljivog "šahistu" iz Bergmanovog "Sedmog pečata", koji žanje ljudske duše i koji baš uvijek, na kraju svih krajeva...pobjeđuje. Da li je to baš tako ?
U supetarskoj luci čekaju nas Mate i Slaven.....Vozimo ka Milni. Cvjetaninoj Milni!
Kad ulazimo u Ložišća i prolazimo pored onog vanvremenskog Rendićevog kampanela...nešto počinje snažno grist i stiskat u prsima. Puca pogled na Bobovišće....Milna je sve bliže. U autu tišina. Samo škripa brisaća i bubnjanje neumorne kiše o metalnu karoseriju auta.
A još prije dva miseca nitko nije moga ni zamislit...Nitko! U kampanji, čiji mirisi , šušur i gungula još žive u nama - i naša je Cvjetana bila i te kako živa. Najživlja...puna optimizma, postojanosti i upornosti. Predsjednica SDP-a Milne...Još od 1992. godine. Četiri puta birana za viječnicu općinskog vijeća. Predsjednica Općinskog vijeća Milne...i naša prijateljica, naša dobra Cvita - naša Marinkovićka.
A sada u kući tuge plač...teta, mater....Nijemo titraju i gore voštane sviće..Bol se može napipat u zraku. Na teraci klapa zapiva "Pismo moja"...Kapsil niz skaline i nizdol do rive nosi dvanaest muških ruku a pored njih njene uplakane prijateljice, u crnini...slomivene. Kolona se protegla cilom obalom s obe strane Milne. Limena glazba svira onu zadnju muziku do Crkve. Misa. Pa uzgor, ka da ćemo prima Osibovoj na južnoj strani Brača...prima groblju..grobnici, zadnjen počivalištu - do njenog dobrog nonota. Klapa opet piva...metalni zvuk trube najavljuje konačni rastanak..jecaji...Čini mi se da nikada nisam vidija više ljudi..Ka da je cili Brač tu.
Otišla je naša Cvita.
"Probudi se Cvjetana!" ćuje se slomljeni krik za kapsilom kojeg spuštaju u grobnicu. Zadnji oproštaji...tople riječi. U ime njenih esdepeovaca, u ime mista...prijatelja, rodbine...Kiša je stala, vitar nosi brze sive oblake koji su se razbili na nebu i guraju se prema Šolti. A Cvjetana....u kamenoj grobnici, pokraj svojih starih - prekrivena cvićem.
Na povratku prema Supetru ne mogu a da je ne vidim, tu..pokraj nas, svugdi...u svemu - u "Galije", na sastancima u Splitu...na svim bračkim stranačkim događanjima, neumornu i tako nenametljivu i neprimjetnu - a snažnu...Mladu, tako mladu i tako nepravedno oduzetu svima nama....
U tom suludom galopu nadoilazeće Smrti koja je banula tako nenadano na vrata njezinog Života - zvala je iz bolnice na Firulama govoreći: "Ovde izborni stožer sa Firula! Kako stojimo !?" I tada je njoj bilo manje važno kako "ona stoji" od toga kako "mi stojimo", kako ide SDP-u , kako stoji "njezina stranka"!
Ako išta čini neku stranku i jednom vrstom "porodice"onda je čine takvi ljudi poput Cvjetane! Jedino na njima ona može graditi svoje uspjehe, opstojnost i budućnost! Jedino takvi ljudi čine njen krvotok - daju joj Život.
Možda je riječ koja najviše odgovara onome što je Cvjetana bila: riječ NESEBIĆNOST !
I zato se pitam može li takve ljude poput nje ikad išta poraziti - pa i sama Smrt ?!
Uvjeren sam da ne može...pa ma koliko tragedija njenog odlaska bila strašna .
Već je novi dan, noć...i Život će učinit svoje. Sve ide dalje...Tako mora bit!
I sasvim je normalno kako će netko drugi sad postat predsjednik SDP Milne i Općinskog vijeća Milne...ali dobro znam kako će Cvjetana...kao što je to na jedan ćudan i nevjerojatan način pokazala i na svom pogrebu, ostati ona snažna karika koja u lancu života povezuje različite ljude... ostati naša najjača snaga i argument zbog kojeg moramo izdržati i kad je najteže... baš tamo di je svima snaga i najpotrebnija - u očuvanju osobnog dostojanstva, obrani svojih ideala, skromnosti i ljudskosti...bez kompromisa i po cijenu najveće osobne žrtve.
Baš poput Cvjetane Marinković !